Fikhski propisi vezani za odnos muslimana prema nemuslimanu

Fikhski propisi vezani za odnos muslimana prema nemuslimanu

Govoriti u današenjem vremenu o odnosu muslimana prema nemuslimanu nije nimalo jednostavno, koliko zbog specifičnih okolnosti i odnosa koji preovladavaju u savremenom svijetu, toliko zbog rijetkosti literature koja na prikladan i adekvatan način, i sveobuhvatno obrađuje ovo pitanje.

Kada kažem specifične okolnosti onda, prije svega, mislim na generalno odbacivanje bilo kakvog uplitanja vjere u regulisanju međuljudskih odnosa i formiranje tih odnosa onako kako ljudskim strastima odgovara, ili bolje rečeno kako to odgovara onima koji upravaljaju svjetom. Musliman danas, bezpogovorno, prihvata da se o njegovom ponašanju, pravima i obavezama i odnosu prema drugima brinu međunarodne institucije, poput Ujedinjenih nacija, i ni najmanje ga nije briga to što njegov Gospodar nije zadovoljan time, nije ga briga to što Ujedinjene nacije ne prave razliku između istinskih i lažnih ljudskih prava, između istinske i lažne slobode, između istinskih i lažnih vrijednosti. Vjernik i bogohulnik, moralana i nemoralna osoba, potpuno su jednaki pred zakonom,t i prema njima se ima ravnopravno odnositi.

Okolnosti su specifične i zbog promjene odnosa snaga na terenu, umjesto pozicije upravljača i kreatoara vlastite sudbine i načina odnosa prema drugima, a u skladu sa Allahovom objavom, musliman je dospio u poziciju potlačenog, poniženog, jadnička koji se stidi ponuditi svoj pogled na svijet, prihvata sve što mu drugi serviraju i nude kao lijepo i odbacuje sve što mu oni predstave ružnim.

Također, islamsko učenje i pogled na svijet se predstavlja u crnom svjetlu, ljudima se nudi pogrešno tumačenje mnogih njegovih principa, tako da se ne smije ni pomisliti na islam kao alternativu materijalističkoj logici i ideologji koja hara svijetom. Kada se spomene riječ Šerijat ljudima odmah pada mrak na oči, naumpada im zatvaranje žene u kuću, zabrana školovanja ženi, prevlast čovjeka nad ženom, nepismenost, zaostalost, tlačenje drugih … itd. Muslimanu se, kao pripadniku najbrojnijeg naroda na zemaljskoj kugli, nameće razumno pitanje: Zašto ne ponudi svoj pogled na svijet, pogled koji je utemeljen na Božijoj uputi, kao što onaj čiji pogled nema ništa sa Božjom objavom, to, bez imalo stida i srama, čini? Zašto se stidi reći «ne» Zapadnoj civilizaciji koja ima velikih negativnosti, manjkavosti i propusta, i suočiti je sa islamom koji nudi sve što je dobro i pozitivno?

Dakle, ovakve okolnosti navode čovjeka na oprez, i traže od njega potpunu ozbiljnost i preciznost u iznošenju fikshkih propisa i odredbi kojima se reguliše odnos između muslimana i nemuslimana. Ne smije se dogoditi da zbog teškog stanja i položaja muslimana pređe granice pravednosti i objektivnosti, kao što se ne smije dogoditi da zbog preovladavanja materijalističkog pogleda u odnosu među ljudima, sakrije istinu, ili je, ne dao Allah, zamijeni neistinom.

Opšti principi i odredbe u odnosu muslimana prema nemuslimanu

1. Poziv u Allahovu vjeru s mudrošću i lijepim savjetom

Kaže Allah, dželle šenuhu: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na na najljepši način, ne sa onima među njima koji su nepravedni, i recite: ‘Mi vjerujemo u ono što se objvaljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste jedan, i mi se Njemu pokoravamo.’” U komentarima ovog ajeta, naglašava se da ajet poziva korisnoj i konstruktivnoj raspravi, utemeljenoj na iznošenju jasnog dokaza, a sa ciljem uzdizanja istine i pobijanja laži. Onaj koji se raspravlja, mora to činiti na najljepši način, lijepim ponašanjem i blagim govorom. Njegovo je da na najljepši mogući način dostavi istinu i predstavi je u najljepšem svjetlu. Rasprava u koju čovjek ulazi sa namjerom da nekoga ponizi, pokaže svoju superiornost nad njim, i sposobnost za raspravljanjem nije propisana. Na kraju, ako onaj kome je upućen poziv u istinu ne pokaže spremnost za istinom, i uvidi se da on želi samo raspravljati i dokazivati svoju sposobnost za pobijanjem tuđih argumenata, sa njim se rasprava prekida, jer ne donosi željenu korist – njegovo izvođenje na pravi put (Pogledaj: Tejsirul-kerimil-mennan fi tefsiri kelamil-mennan, 632.).

Raspravu, dakako, može voditi samo onaj ko dobro poznaje istinu, i zna odgovor na sve eventualne nejasnoće i sumnje koje preovladavaju kod onih koje želi izvesti na pravi put – put islama; te sumnje i nejasnoće oni će sigurno koristiti kao argument u odbrani svoga vjerovanja i ubjeđenja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šalje Muaza, radijallahu anhu, u Jemen, radi pozivanja sljedbenika Knjige, i na ispraćaju ga podsjeća ga na ovaj jako bitan momenat: “Znaj da ideš sljedbenicima Knjige…” (Buharija i Muslim) Tj., znaj da sljedbenici Knjige imaju određene nejasnoće i sumnje koje ćeš, samo dobrim poznavanjem istine i pravilnog odgovora na sve ono što oni iznesu kao argument, moći pobiti i neutralizirati. Neuzimanje u obzir ovog faktora može biti kobno, kakao za daiju tako i za cijeli ummet, postoji mogućnost da iziđe na javnu raspravu, nedovoljno pripremljen, i neupućen u argumente onoga sa kime se raspravlja, te zbog toga ne bude u stanju odgovoriti na njih, i doživi poraz. Time samo učvršćuje nevjerstvo i neistinu kod ljudi i slabi ubjeđenje kod onih koji su na istini, a cilj rasprave je potpuno suprotan od toga.

2. Pravednost

Kaže Allah, dželle šenuhu: “Zato ti pozivaj i budi ustrajan, onako kako ti se naređuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: ‘Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i nareženo mi je da budem pravedan prama vama, Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama vaša djela…’” (Eš-Šura, 15.). “Neka vas mržnja koju umate prema nekom narodu, ne navede da nepravedni budete, pravedni budite, jer je pravednost bliža bogobojaznosti…” (El-Maide, 8.). Allah, dželle šenuhu naređuje pravednost prema svim ljudima, bez obzira na vjeru koju ispovjedaju, što, između ostalog znači pravednost u suđenju, prihvatanje istine, pa makar ona dolazila od najljućeg neprijatelja, istinito svjedočenje, i sl. Rekao je Ibn-Kesir: “Ne dozvolite da vas mržnja koju imate prema nekome spriječi da budete pravedni. Pravednost nije ograničena samo na prijatelja i onoga ko pripada nama, nego je opća, na nju ima pravo i prijatelj i neprijatelj.” (Tefsir Ibn-Kesir, 5/117.). Pravednost naših ispravnih prethodnika prema nemuslimanima bila je uzrokom ulaska pojedinaca i čitavih skupina u islam. Omer ibn-Abdulaziz je naredio muslimanskoj vojsci da napusti nemuslimansku zemlju, nakon što su mu se njeni stanovnici požalili da im, osim rata, nije ponuđena nikakva druga alternativa i kada se muslimanska vojska spremila za povalaćenje, svi oni su zejdno prihvatili islam.

3. Dobročinstvo i lijep odnos

Kaže Allah, dželle šenuhu: “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone, Allah zaista voli one koji su pravični.” (El-Mumtehine, 8.). Riječ dobro je općeg karaktera i obuhavata meterijalnu i fizičku pomoć, lijep i blag govor, posredovanje u dozvoljenim stvarima, odvraćanje na pozdrav, ukoliko on nije u suprotnosti sa islamom, posjećivanje, potpomaganje u općekorisnim stvarima, ugošćavanje. Prvenstveni cilj dobročinstva je prikazati islam lijepim u očima nemuslimana, razbiti sve predrasude koje imaju prema njemu i ispraviti pogrešnu predstavu o islamu kojoj su, nažalost, često uzrok i sami muslimani. Ima onih koji svoj odnos prema nemuslimanima temelje na par ajeta, koji su specifičnog karaktera – odnose se na određene okolnosti ili na određenu grupaciju. Oni smatraju da se prema nevjernicima uvijek treba biti žestok, strog, da je njihov život bezvrijedan, da njhov imetak nema nikakvu svetosti (dozvoljeno ga je uzeti na bilo koji način), da su oni koji se lijepo odnose prema njima kukavice, ulizice, ili čak nevjernici. Žestina, strogost, uzimanje imetka nemuslimana i njegovo ubistvo jesu propisani, ali ne u svakom slučaju, odnose se samo na one koji su u ratnom odnosu sa muslimanima, koji ih iz kuća njihovih istjeruju, koji se protiv Allahove vjere bore i postavljaju sve moguće prepreke njenom širenju. Allah, dželle šenuhu, je u Kur’anu pokudio i prezreo vjerovanje u jedan a odbacivanje drugog dijela Njegovog časnog govora, prihvatanje jednog a odbacivanje drugog dijela vjere. Njegov govor i vjera moraju biti prihvaćeni u potpunosti. U Njegovoj knjizi se nalaze ajeti koji podstiču na borbu protiv nevjernika, i drugi koji dozvoljavaju primirje, ajeti koji naređuju žestinu i drugi koji dozvoljavaju i propisuju lijep odnos i pravednost. Naravno, između njih nema kontardiktornosti, svaki ajet ima svoje tumačenje, i odnose se na različite situacije i različite vrste nemuslimana, kao što se to i iz samih ajeta može zaključiti.   

4. Čvrsto ubjeđenje da je samo islam ispravna vjera, koju Allah prihvata od ljudi

Kaže Allah, dželle šenuhu: “Jedina prava vjera kod Allaha je islam”, (Alu-Imran, 19.). “A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.” (Alu-Imran, 85.). Ovi ajeti su jasni, kategorični, ne ostavljaju prostora sumnji, njima se u potpunosti pobija ideja o jednakosti religija, koju nam nude i plasiraju naš neprijetelji. Nije uopće čudno to što oni rade, jer dobro znaju da su vjeru koju im je Allah objavio preko svojih Poslanika za leđa bacili, i zamijenili je za ono što malo vrijedi, i žele nas učiniti takvim, kako nikakve prednosti nada njima ne bi imali, ali je čudno da među pripadnicima ovog časnog ummeta ima onih koji se povode za njihovima pozivima, oni na taj način, htejeli to ili ne priznati, prihvataju izjednačavanje Božje autentične istine sa onim od čega se pametnom i razumnom čovjeku koža ježi, i onim što je, kao vjerovanje, sramota iznijeti ljudima, a kamoli braniti ga i pozivati druge u njega. Njima treba jasno dati do znanja da pregovaranje može biti samo u onome što ljudima pripada, ono što pripada Allahu – pravljenje razilka među vjerama, i davanje nekima od njih karakteristike ispravnog, a nekima karakteristike neispravnog, ne može biti predmet pregovora, prihvatanja i usvajanja. Allah je neispravnim progalsio sve vjere mimo islama, i niko, bez obzira kakve okolnosti bile i kavi se pritisci na njega vršili, ne smije laž nazvati istinom, i izjednačiti istinsko sa lažnim obožavanjem. Akaidolozi su nevjernikom proglasili onoga ko bude smatrao da je nečija uputa jednaka ili bolja od Poslanikove, upute. Ovdje je bitno naglasiti da postoji velika razilka između pojma tolerancije i pojma jednakosti ili izjednačavanja vjera. Tolerancija je, prema islamskom učenju, dozvoljavanje ljudima, da, u šerijatski uokvirenoj državi, ispovjedaju svoju vjeru, žive u miru sa muslimanima, sa svim svojim različitostima, slobodno privređuju i zarađuju za život, uče i rade, vesele se i raduju. Ona, ni iz bliza, ne znači priznavanje ispravnim onoga što oni vjeruju i slijede, i njegovo izjednačavanje sa Allahovom istinskom vjerom.

5. Poštivanje ugovora

Islam pridaje veliku pažnju poštivanju ugovora i ispunjavanja dogovorenog. Treba li većeg dokaza od toga da jedna od sedam velikih Kur’anskih sura (El-Maida) počinje sa imperativom: “i poštujte ugovore” i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onome koji se ne drži dogovora i ne poštuje ugovoreno, pripisao svojstvo licemjera?! Prije svakog polaska u boj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je savjetovao ashabe, i govorio im da ne pronevjeravaju ugovore koje su sa nemuslimanskim vojskama sklopili, i da, ako se odluče na prekid ugovora, pravovremeno obavijeste onoga sa kim žele raskinuti ugovor.

Šta je dozvoljeno a šta zabranjeno u odnosu muslimana prema nemuslimanu:

U prvom dijelu fikhskih propisa vezanih za odnos muslimana prama nemuslimanu osvrnuli smo se na opće odrednice i principe kojima se musliman treba rukovoditi u odnosu prema nemuslimanu, ti principi su univerzalnog karaktera, nemaju vremensku niti geografsku granicu, uzeti su iz jasnih kur’anskih i hadiskih tekstova, njihovo poštivanje znači ispravno predstavljanje Allahovo vjere onima koji o njoj jako malo znaju, a njihovo gaženje znači zastiranje istine od ljudskih očiju  i zadovoljstvo njihovim lutanjem u tminama neznanja i zablude. Musliman je svakim svojim postupkom, stavom, gestom i riječju daija, zato se od njega traži maksimalna opreznost, i konsultovanje sa Allahovom Knjigom i Sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije nego učini bilo koji korak, prije nego bilo šta kaže, prije nego zauzme stav; u tom slučaju pratit će ga Allahov blagoslov i osvjetljavat će put onima koji u tminama tumaraju, koji pored njega prolaze ali nikako da na njega iziđu, koji za istinom vape, ali gdje su oni koji istini pozivaju?

Nakon upoznavanja sa ovim principima, slijedi detaljno upoznavanje sa svim onim što je muslimanu dozvoljeno i zabranjeno u odnosu prema nemuslimanu. Posebna pažnja bit će posvećena pitanjima sa kojima se musliman u svojoj svakodnevici najviše susreće i oko kojih postoje velike nedoumice, kao što su: rad i poslovanje sa nemuslimanom, druženje sa nemuslimanima,  učestvovanja u nemuslimanskim praznicima, čestitanje istih, potpomaganje u općekorisnim stvarima, i moga druga pitanja koja su, zasigurno, predmet interesovanja ljudi koji prakticiraju i žive islam.

1. Dozvoljene i propisane stvari

a. Trgovina

Imam Buharija u svome Sahihu, u poglavlju: “Trgovanje sa politeistima i onima koji su u ratnom odnosu sa muslimanima”, navodi sljedeći hadis: “Pričao nam je Ebu-Nu’man, da je njemu pričao El-Fa’ ibn-Sulejman, a njemu njegov otac, da je Ebu-Usman čuo Abdurahmana ibn ebi Bekra da je rekao: ‘Bili smo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kada mu je došao neki čovjek, mnogobožac (mušrik), sa stadom ovaca. Upitao ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Da li su ove ovce na prodaju ili mi ih želiš poklonuti?’ ‘Ovce su na prodaju’ – odgovori čovjek. Kupio je od njega jednu ovcu.” (Buharija, 2103.).

U komentaru ovog hadisa, hafiz Ibn-Hadžer kaže: “Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Da li su ove ovce na prodaju ili ili mi ih želiš poklonuti?’, dokaz su dozvole trgovanja sa nevjernikom, i da ono što nevjernik ima u svojim rukama predstavlja njegovo vlasništvo, kojim ima pravo raspolagati.” (Fethul-Bari, 4/410.).

Za dozvolu i ispravnost trgovine sa nemuslimanom postavljaju se isti oni uvjeti koji se postavljaju u trgovini među muslimanima: da predmet trgovine bude Šerijatom dozvoljen, da kupac i prodavac budu pravi vlasnici vrijednosti i robe ili opunomoćeni od strane vlasnika, da način trgovanja bude ispravan (da nema kamate, da se ne trguje nečim što ne postoji, što se ne može isporučiti i sl.). Iz Buharijinog naslova razumije se da dozvola podjednako važi za one koji ratuju i one koji ne ratuju sa muslimanima. Ibnu-Bettal, kao što navodi hafiz Ibn-Hadžer, izuzima trgovanje nečim što oni koji ratuju sa muslimanima mogu iskoristiti protiv njih (Fethul-Bari, 4/410.).

Kada musliman ima priliku da, robu istog kvaliteta i vrijednosti, kupi od dvojice trgovaca, jedan od njih je musliman, a drugi nemusliman, dat će prednost muslimanu, jer davanje prednosti nemuslimanu znači njegovo unapređivanje i pomaganje da dođe do premoći i prevalasti nad muslimanima, u isto vrijeme time se slabe muslimanski trgovci i dovode se u podređen položaj.

b. Udruživanje u poslu

Kaže Ibn-Kudame el-Makdisi: “Dozvoljeno je muslimanu udruživanje sa kršćaninom i jevrejem, međutim ne smije predati posao u njihove ruke bez ikakve kontrole, on treba biti taj koji će voditi posao ili u najmanju ruku kontrolisati kupovinu i prodaju. Kršćanin i jevrej se ne ustručavaju i ne libe od poslovanja kamatom. Tog mišljenja je Hasan i Es-Sevri.” (El-Mugni, 7/109, 110).

Ibn-Kudame je, kao što vidimo, dozvolio u osnovi udruživanje sa nemuslimanom, tu dozvolu, on je ograničio jako bitnom odrednicom: potpuna kontrola i nadgledanje posla od strane muslimana. Nevođenje brige o tome ko će voditi posao i kome će biti povjereno sklapanje kupoprodajnih i drugih vrsta ugovora otvara vrata kršćanskim i jevrejskim partnerima da posluju kako hoće i da investiraju imetak na način koji je u njihovim očima najprofitabilniji, a sa islamskog aspekta on je zabranjen. Musliman koji se udružuje sa nemuslimanima ili ulazi sa njima u zajednički komercijalni poduhvat mora imati na umu da oni ne poštuju nikakva Božanska ograničenja i zabrane kada je u pitanju sticanje imetka i zgrtanje ovosvjetskih dobara, stoga je obavezan biti oprezan i do udetalje ispitati način njihovog investiranja i obrtanja imetka, i tek nakon što se uvjeri da je sve ispravno i u skladu sa propisima islamskog poslovanja, može ući sa njima u posao. Uzmimo za primjer dioničarska društva kojima nemuslimani upravljaju: vrijednost dionica se povećava, uglavnom, zahvaljujući njihovom držanju na kamatnim bankama, nekada ona daju kamatni zajam bankama, a nekada je obrnuto. Rizik kršenja Allahovih zabrana učestvovanjem u tom vidu udruživanja sa nemuslimanima je veliki, i na onome je ko to zna da svoj imetak drži što dalje od njega.

c. Unajmljivanje nemuslimana

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu-Bekr, radijallahu anhu, su unajmili Abdullaha ibn Urejkita ed-Dejlija, idolopoklonika, kao vodiča koji im je trebao pokazati najsigurniji put od Mekke do Medine prilikom hidžre, on je inače je bio vrsni poznavalac puteva koji su iz Mekke vodili ka Medini (Buharija, 4/442; Ibn-Džerir u Tarihu, 2/103.). Ibnul-Kajjim u svom poznatom djelu Ahkamu ehli-z-zimmet uzima ovaj hadis kao argument za dozvolu unajmljivanja nemuslimana (Ahkamu ehli-z-zimmeti, 1/561.).

d. Rad muslimana kao najmenik kod nemuslimana

Unajmljivanje muslimana od strane nemuslimana možemo podijeliti u dvije vrste:

1. Unajmljivanje za posao kojeg islam zabranjuje, kao što je gradnja crkvi, krčmi, diskoteka, javnih kuća, transportovanje alkohola, svinjetine i svega što je zabranjeno, proizvodnja istog, i sl. Ova vrsta unajmljivanja je zabranjena jer predstavlja pomaganje nevjernika u nevjerstvu i grijehu, što je strogo zabranjeno. Kaže Allah, dželle šenuhu: “… a nemojte se pomagati u grijehu i nasilju.” (El-Maide, 2.).

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prokleo alkohol i devet osoba koji direktno ili indirektno učestvuju u njegovom rasturanju i konzumiranju: prodavca, kupca, onoga ko ga cijedi i kome se cijedi, ko ga prevozi i kome se prevozi,  ko ga pije i ko ga toči i onoga i ko se njime hrani, ukazujući time da nije zabranjeno samo činjenje grijeha, nego i pomaganje u njegovom činjenju. Grijeh dobiva na težini kada se radi o gradnji i renoviranju vjerskih objekata (crkvi, katedrala, kapela, havri, hramova) i bilo kojem drugom poslu koji pomaže u njihovom unapređivanju i promicanju, time se uzdiže nevjerstvo i zabluda i pomaže širenje najtežih oblika kršenja Allahove jednoće. Nadnica koju musliman ostvari tim putem spada u nečasno stečeni imetak, kojeg on mora odvojiti od svog imetka i udijeliti ga u općekorisnu svrhu (Ahkamu ehli-z-immeti, 1/574.).

2. Unajmljivanje za posao kojeg islam dozvoljava. Imamo dvije vrste takvih poslova: poslovi koji se mogu okarakterisati kao služenje (pranje i peglanje odjeće, pospremanje kreveta, posluživanje hranom i pićem) i poslovi koji nemaju taj karakter (gradnja kuće, popravljanje puteva, proizvodnja auta). Druga vrsta poslova je dozvoljena bez razilaženja među islamskim učenjacima, a prvu vrstu (služenje nemuslimanu) zabranjuju učenjaci hanbelijske i dio učenjaka šafijske pravne škole. Služenjem nemuslimanu, kažu oni, musliman se ponižava i postavlja u podređen položaj u odnosu na nemuslimana (El-Mugni, 6/154., 155.).

e. Razmjena poklona

Hadis kojeg smo naveli kao dokaz dozvole trgovine muslimana sa nemuslimanom, ujedno je dokaz da je muslimanu dozvoljeno primiti i uzeti poklon od nemuslimana. Kaže Ibn-Hadžer el-Askalani: “Hadis je dokaz dozvole uzimanja poklona od idolopoklonika, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao ovog čovjeka da li prodaje ovce ili mu ih nudi kao poklon. Njime se opovrgava mišljenje onih koji dozvoljavaju prihvatanje poklona samo od ehlu-kitabija (kršćana i židova).” (Fethul-bari, 5/232.).

Kao što je dozvoljeno primiti poklon od nemuslimana, isto tako je dozvoljeno dati mu poklon, s ciljem pridobijanja njegovog srca i formiranja lijepe slike o islamu i islamskoj ličnosti u njegovim očima. Omer, radijallahu anhu, je poklonuo svome bratu, idolopokloniku ogrtač, kojeg mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao. (Buharija, 2470., Muslim, 2068.).

f. Posjećivanje nemuslimana i druženje sa njima

Neispravno je reći da je posjećivanje nemuslimana i druženje sa njim dozvoljeno uopćeno, kao što je neispravno reći da je uopćeno zabranjeno. Posjećivanje radi opuštanja, druženja u kome se ne zna ko je ko – ko je na istini, a ko na laži, saučesništva u zabludi i grijehu, dodvoravanja i iskazivanja bilo kakvog vida poštovanja, uspostavljanja prisne veze bez sumnje je zabranjen; a lijep i korektan odnos, dobročinstvo, posjećivanje radi poziva u islam i konstruktivnog dijaloga, bez narušavanja islamskih načela i principa u pogledu odnosa prema nevjerstvu i njegovim sljedbenicima, svakako je dozvoljeno i propisano.

Da nije dozvoljeno prisno prijateljstvo i druženje sa nevjernicima, ispoljavanje ljubavi prema njima i dodvoravanje ukazuju sljedeći kur’anski i hadiski tekstovi:

“O vjernici za prisne prijetelje uzimajte samo svoje, drugi vam samo propast žele. Oni jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz usta njihovih, a još je gore ono što u prsima svojima kriju.” (Prijevod značenja, Alu-Imran, 118.).

“Nećeš naći da oni koji u Allaha i onaj svijet vjeruju, izražavaju ljubav i prijateljstvo prema onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovom suprostavljaju, pa makar im oni bili očevi njihovi, i sinovi njihovi, i braća njihova i pleme njihovo.” Kaže šejh Sa’di: “Iman onih koji, pored toga što iskazuju ljubav, prijeteljstvo i naklonost prema Allahovim neprijeteljima, koji nisu povjerovali u Njega i koji su ono što je On objavio za leđa bacili, kažu da vjeruju u Allaha i Sudnji dan, je samo neistinita tvrdnja; svaku tvrdnju treba potkrijepiti dokazom, tvrdnja bez dokaza je neprihvatljiva, a onaj ko je kao takvu iznese smatra se lašcem.” (Tefsiru-s-sa’di, 848.).

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ne druži se osim sa vjernikom, i ne uslužuj hranom osim bogobojaznog čovjeka.” (Hadis su zabilježili Tirmizi, 2845., Ebu-Davud, 4832., Ibn-Hibban, 2/314., a šejh El-Albani ocijenio ga je dobrim u Sahihul-džamiu’, 7341.).

Propisanost i dozvola posjećivanja nemuslimana i lijepog odnosa prema njima, radi objašnjavanja islama i praktičnog demonstrovanja njegovih principa i neutralisanja sumnji koje nemuslimani imaju o islamu, uzima se iz sljedećih tekstova:

“Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone, Allah zaista voli one koji su pravični.” (El-Mumtehine, 8.).

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je posjetio jevrejskog mladića na samrti i pozvao ga u islam. Mladić je na očevo insistiranje prihvatio Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, poziv i napustio je ovaj svijet kao musliman. (Buharija, 1290.). On je, također, posjetio svoga amidžu Ebu-Taliba na samrti i zatražio od njega da izgovori riječi šehadeta zbog čega bi zaslužio njegov šefat, a on je to odbio, bojeći se sramote među velikanima Kurejša. (Buharija, 4398., Muslim, 24.).

Rekao je Šejh Salih el-Munedždžid, kada je upitan da li je muslimanki dozvoljeno druženje sa nemuslimankom koja se lijepo i odgojeno ponaša, a uz to se čvrsto drži svoje vjere: “Nema sumnje da druženje muslimanke sa nemuslimankom može biti štetno po muslimanku. Moral i poimanje vjere nemuslimanke razlikuju se od morala i poimanja muslimanke. Upravo zbog svog poimanja vjere nemuslimanka se neće ustručavati u činjenju nečega što može biti štetno po muslimanku, naročito po njenu vjeru, a njeno lijepo i odgojno ponašanje može obmanuti muslimanku i zavesti je. Stalno druženje može dovesti do toga da se u muslimankinom srcu probudi jedan vid zadovoljstva dijelom obreda i rituala koje ona u njenom prisustvu čini, i oslabi mržnju prema njenom nevjerstvu. Štaviše, lijep odnos nemuslimana toliko je zaveo neke neznalice među muslimanima da ne prihvataju opću kategorizaciju po kojoj su svi nemuslimani nevjernici, i da je njihovo stalno prebivalište vatra džehennemska, da nas Allah sačuva neznanja! Polazeći od te činjenice Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Ne druži se osim sa vjernikom, i ne uslužuj hranom osim bogobojaznog čovjeka.’ (Hadis su zabilježili Tirmizi, 2845., Ebu-Davud, 4832., Ibn-Hibban, 2/314., a šejh El-Albani ocijenio ga je dobrim u Sahihul-džamiu’, 7341.). Ovo što smo kazali ne znači da muslimanka treba u potpunosti prekinuti kontakt sa nemuslimankom, naprotiv, dozvoljeno joj je da je povremeno posjećuje, obiđe u bolesti i daje joj prikladne poklone, sve to bez izražvanja srčane ljubavi i bez učestvovanja u njenim praznicima; njene posjete i pokloni trebaju poprimiti formu poziva u Allahovu vjeru, jer je tako činio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Fetva Saliha Munedžida nalazi se na inetrnet stranici: www.islam-qa.com).

g.Ugošćavanje nemuslimana

Stalnoj komisiji za fetve postavljeno je sljedeće pitanje: “Da li je dozvoljeno muslimanu ugostiti nevjernike koji zajedno sa njim rade, školuju se i sl.?”

Odgovor: “Islam je vjera tolerancije, olakšavanja i pravednosti. Ugošćavanje prijetelja i saradnika spada u lijep i učtiv islamski odnos prema drugima. Propis ugošćavanja nevjernika razlikuje se od propisa ugošćavanja muslimana. Podložan je promjeni i uveliko zavisi o namjeri ugostitelja i načinu ugošćavanja. Ako je namjera ugostitelja u skladu sa intencijama Šerijata – zbližavanje sa nemuslimanom radi njegovog poziva u islam i izvođenja iz tmina nevjerstva, ugošćavanje je propisano i dozvoljeno, a ako ne postoji takva namjera i neugošćavanje ne bude uzrokom štete po vjeru, život, imetak i porodicu ugostitelja, ugošćavanje nije dozvoljeno. Šerijatsko pravilo kaže: Sredstva poprimaju propise ciljeva koji se njima ostvaruju, ako je cilj obavezan i sredstvo koje njemu vodi je obavezno, ako je cilj zabranjen i sredstvo koje njemu vodi je zabranjeno. Uz to treba dodati da način ugošćavanja nemuslimana mora biti u skladu sa islamskim propisima, što znači da ne smije biti obslužen alkoholom, svinjetinom i nečim drugim što islam strogo zabranjuje, ko to učini iz straha da im ne iskvari izlazi iz pokornosti Allahu, dželle šenuhu, i čini teški grijeh. Musliman se mora čvrsto držati svoje vjere i izbjegavati svaki vid pomaganja drugih u grijehu i nasilju, čvrsto držanje islamskih principa daje svoje plodovo naročito u neislamskim zemljama i sredinama.” (Fetava-l-ledžneti-d-daime, 2/122.).

h. Potpomaganje u dobru

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je po dolasku u Medinu, potpisao ugovor sa jevrejima o nenapadanju i zajedničkoj odbrani Medine od vanjskih neprijatelja. Na dan Hudejbije rekao je: “Tako mi Allaha, neće mi ponuditi niti jedan stavak u ugovoru kojim se veličaju Allahova sveta mjesta i znamenja, a da ja to neću prihvatiti od njih.” Od jevrejskog plemana Benu-n-nadir  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je tražio pomoć u isplaćivanju krvarine za dvojicu mušrika koje je ubio Amr ibn Umejje, radijallahu anhu. Ovi i slični primjeri iz biografije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mogu poslužiti kao argument da je muslimanima dozvoljeno potpomaganje sa nemuslimanima u iznošenju istine i suzbijanju laži, zaštiti ljudi od bilo kakvog vida nepravde, humanim akcijama i inicijativama kao što je pružanje neophodne pomoći unesrećenima i nastradalima u prirodnim nepogodama (zemljotresima, poplavama, odronima zemlje, požarima), borbi protiv svih oblika društvene nastranosti, zaštiti okoline, tehnološkom i znanstvenom napretku. Sve to treba iskoristiti za promoviranje islamskih vrijednosti i nuđenje islamskog pogleda i rješenja. Samo islam može ljudima dati ispravno pojašnjenje svega onoga što se u kosmosu događa: zbog čega dolazi do prirodnih kataklizmi, zbog čega društvo propada i tone, zbog čega se šire smrtonosne bolesti, zbog čega omladina spasa traži u drogi i alkoholu; stoga je obaveza tražiti sve moguće puteve i načine da se ta superiornost islama promovira i istakne. Kaže Allah, dželle šenuhu: «Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru, da im On dâ da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.» (Prijevod značenja, Er-Rum, 41.). “Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on ne promijeni svoj odnos prema Allahu.” (Prijevod značenja, Er-Ra’d, 11.).

i. Liječenje Kur’anom

Prenosi Ebu-Seid el-Hudri da je grupa ashaba Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok je putovala naišla na jedno arapsko naselje. Zatražili su od njegovih stanovnika da ih prime i ugoste, što su ovi odbili. Samo što su otišli, poglavara toga naselja ujeo je akrep. Njegovi podanici su tražili lijeka na sve strane, ali beskorisno – nisu ga mogli izliječiti. Neki od njih rekoše: “Da je sustići ljude koji su prošli ovuda, možda oni znaju lijek? Došli su kod njih i rekli: ‘O ljudi, našeg poglavara je ujeo akrep, pokušavali smo na sve načine da ga izliječimo, ali bezuspješno. Da li možda neko od vas zna lijek?’ ‘Znam ja liječiti Kur’anom’ – reče neki čovjek – ‘međutim zbog vašeg odbijanja da nas ugostite, to neću učiniti osim uz nadoknadu’. Na kraju su se dogovorili da im to uradi za stado ovaca. Otišao je pred poglavara i proučio mu fatihu. Istog trenutka on se trznu kao da je iz okova oslobođen, i poče hodati bez ikakvih problema…” (Buharija, 2276.). Stanovnici ovog naselja bili su mušrici (idolopoklonici), i to nije spriječilo ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ih liječe Kur’anom. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih nije ukorio zbog toga, štaviše, tražio je učešće u nadoknadi koju su dobili, čime je pokazao da liječenje Kur’anom nije ograničeno samo na muslimane, nego je otvoreno za sve ljude. Kaže Allah, dželle šenuhu: “O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašega i lijek za vaša srca, i upustvo i milost vjernicima.” (Prijevod značenja, Junus, 57.).

j. Prisustvovanje sahrani bližnjeg

Kaže Muhammed ibn el-Hasan ibn Harun: “Upitan je Ebu-Abdullah (Ahmed ibn-Hanbel): ‘Da li je dozvoljeno muslimanu da prisustvuje sahrani nemuslimana?’ ‘Da’ – odgovori on – ‘tako je postupio El-Haris ibn ebi Rebia, prisustvovao je sahrani svoje majke, s tim da se držao po strani i nije učestvovao u njenom ukopu, jer se u tim trenucima spušta Allahovo prokletstvo.” (Riječi Imama Ahmeda zabilježio je El-Hallal u ‘Ahkmau ehlil-mileli’, 620.; a predaju od Al-Harisa ibn ebi Rebie zabilježio je Ibn Ebi Šejbe u ‘Musannefu’, 11 842, sa dobrim senedom.).

Rekao je Ebu-Talib: “Pitao sam Ebu-Abdullaha o čovjeku muslimanu kojem je umro otac jevrej, šta mu je činiti? ‘Uzjhat će svoju jahalicu, ići ispred a ne iza povorke, i kada počnu sa ceremonijom ukopovanja, vratit će se. Tako je govorio Omer, radijallahu anhu.” (Ahkamu ehlil-mileli, 621.). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio Aliji da ukopa svoga oca Ebu-Taliba, i rekao mu da ništa poslije toga ne čini dok ne dođe kod njega. Kada se vratio, naredio mu je da se okupa i uputio je dovu za njega. (Ebu-Davud, 3214., Nesai, 1/110., Ahmed, 1/97, 131., Ibn Ebi Šejbe, 11 840., Bejheki, 3/398.). Ovu predaju Muhammed el-Hatib eš-Šerbini koristi kao dokaz dozvole prisustvovanja sahrani bližnjeg rođaka nemuslimana (Mugnil-muhtadž, 1/359.), a Zekerija el-Ensari, istu predaju uzima za dokaz da nije pokuđeno prisustvovati sahrani nemuslimana (Fethul-vehhab, 1/165.). Šejh Salih el-Fevzan kategorično zabranjuje prisustvovanje sahrani nevjernika, pozivajući se na riječi Allaha, dželle šenuhu: “O vjernici ne izražavajte nakolonost i prijateljstvo onima na koje se Allah rasrdio.” (Prijevod značenja, El-Mumtehine, 13.), i na Njegove riječi: “I ni jednom od njih, kad umre, nemoj molitvu obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati, jer oni u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju i kao nevjernici oni umiru.” (prijevod značenja, Et-Tevbe, 84.). Između prvih i dokaza koje je naveo šejh Fevzan nema oprečnosti: ajeti ukazuju da je u osnovi zabranjeno prisustvovati sahrani nevjernika, hadis Alije ibn Ebi Taliba izuzima ukop bližnjeg rođaka ako to nema ko učiniti, a ostale predaje ukazuju na dozvolu prisustvovanja sahrani bližnjeg rođaka pod uvjetom da onaj ko to radi ide ispred povorke i neučestvuje direktno u nevjerničkoj ukopnoj ceremoniji, i da se vrati kada oni počnu sa ukopom.

k. Ženidba čestitim kćerima ehlu-kitabija

Kaže Allah, dželle šenuhu: “…i čestite vjernice su vam dozvoljene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga (tj. one koje blud ne čine), prije vas, kada im vjenčane darove njihove dadete s namjerom da se se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate…” (Prijevod značenja, El-Maide, 5.). Kaže Ibnul-Kajjim: “Allah, dželle šenuhu, je dozvolio muslimanima ženidbu sa ehlu-kitabijkama, neki ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su to učinili: Osman i Talha, radijallahu anhuma, su oženili kršćanke, a Huzejfa jevrejku. Rekao je Abdullah ibn-Ahmed: ‘Pitao sam oca da li je dozvoljeno oženiti kršćanku i jevrejku, na što mi je odgovorio: ‘Nije mi drago da to neko uradi, a ako se ipak odluči na to, ima potporu u praksi nekih ashaba.’” (Ahkamu ehli-z-zimmeti, 2/794. – 796.). Ovaj ajet specifikuje ajet u kome se zabranjuje ženidba sa politeistkinjama (višeboškinjama). Većina učenjaka je stava da ehlu-kitabije ne ulaze u opći pojam ‘mušrikun’ u Kur’anu, iako je njihovo vjerovanje ispunjeno širkom (idolatarijom). Dokaz za to su ajeti u kojima se ehlu-kitabije posebno spominju pored mušrika, kao što su riječi Allah, dželle šenuhu: “Nisu se nevjernici između sljedbenika Knjige i mnogobošci podvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni.” (El-Bejjine, 1.).

Kada govorimo o ženidbi muslimana sa čestitim kćerima ehlu-kitabija, ne možemo a da ne spomenemo neke bitne propise koje musliman mora poznavati prije i nakon ženidbe ehlu-kitabijkom, kako ne bi izašao iz okvira pokornosti svome Gospodaru i prešao granice čije je prelaženje On zabranio.

Kao prvo, dozvoljeno je da staratelj ehlu-kitabijki bude iz reda ehlu-kitabija (otac, brat, sin i sl.) i to mišljenje preferira Ibnu-Kudame u El-Mugniju, 7/363. – 364. Ako ehlu-kitabijka primi islam prije sklapanja bračnog ugovora, strateljstvo prelazi u ruke islamskog vladara. (Ahkamu ehli-z-zimmeti, 2/782.).

Drugo, musliman ne smije ničim pomoći svoju suprugu ehlu-kitabijku u izvršavanju zabludjelih i novotarskih obreda, koji nemaju ništa sa onim što je Allah objavio svojim Poslanicima, čak ima pravo da joj zabrani odlazak u crkvi ili havru radi obavljanja molitve, kako ne bi bio indirektni saučesnik u njenom nevjerstvu. Što se tiče izvršavanja nekih vjerskih obreda u kući, kao što je post, svetkovanje nekih dana, to joj ne može osporiti. (Ahkamu ehli-z-zimmeti, 2/819., 822., 823.).

Treće, može zahtjevati od nje i natjerati je da se okupa poslije isteka mjesečnog i postporođajnog ciklusa, zbog toga što ostvarivanje njegovog prava na odnos dolazi u pitanje ako se ne okupa – zabranjeno je općiti sa ženom u hajzu i nifasu sve dok se ne očisti i ne okupa. (Ahkamu ehli-z-zimme, 2/818.).

Četvrto, nema pravo zabraniti joj posjetu bližnjih, osamljivanje i putovanje sa njima, osim ukoliko se boji da bi joj mogli nanijeti štetu i odvratiti je od islama.

l. Čestitanje na nekoj blagodati i izražavanje saučešća

Dozvoljeno je čestitati nemuslimanu na nekoj blagodati (ženidbi, rođenju djeteta, ozdravljenju, spasu od nesreće i sl.) i izraziti mu saučešće za umrlog, pod uvjetom da se niti jednim gestom ili rječju ne izrazi zadovoljstvo njegovom vjerom i ukaže na njeno priznanje i poštivanje. U ovo ne ulazi čestitanje praznika i obilježja nevjerstva, ono je zabranjeno prema jednoglasnom mišljenju islamskih klasika, kao što kaže Ibnul-Kajjim u ‘Ahkamu ehli-z-zimmeti’, 2/441. O tome će više govora biti u stvarima koje su zabranjene u odnosu između muslimana i nemuslimana.

n. Pozdravljanje i otpozdravljanje

Učenjaci prvih generacija razišli su se u pitanju dozvole otpočinjanja selama nevjernicima, jedni to kategorički zabranjuju, uzimajući za argument riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Jevrejima i kršćanima nemojte prvi nazivati selam, a kada nekoga od njih sretnete, nemojte mu se sklanjati, nego ga natjerajte na tješnji dio puta.” (Muslim, 2167.), a drugi to odobravaju s obzirom da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao selam grupi ljudi u kojoj su bili izmješani muslimani, višebošci i jevreji. Imam Kurtubi i Et-Taberi preferiraju drugo mišljenje; Et-Taberi još kaže da između ova dva hadisa nema kontradiktornosti, prvi govori o pozdravu općenito, a drugi o konkretnom slučaju (Tefsirul-kurtubi, 11/112.). Dr. Seid el-Kahtani u svom poznatom djelu El-vela vel-bera (Ljubav prema dobru i mržnja prema zlu u Islamu, 359 str.) pravi spoj između ova dva mišljenja, tako što dozvoljava otpočinjanje selama nemuslimanu onda kada za to postoji neki razlog: ispunjenje kakve obaveze ili potrebe, zajedničko druženje, putovanje ili komšijska veza. Većina učenjaka je na stanovištu da je obaveza i ispravno na selam nevjernika odgovoriti, tj otpozdraviti mu. Ovo mišljenje podupiru riječi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada vam sljedbenici Knjige nazovu selam, vi im recite: ‘I vama’, tj samo ve alejkum”. Pozdravljanje nevjernika nekim drugim pozdravom, koji nije u suprotnosti sa islamom, poput: kako si, kako zdravlje, je si li se naspavao, ugodno jutro, ugodno veče, kako ti je porodica i sl. dozvoljeno je po potrebi. Isti propis važi i za rukovanje.

o. Uzimanje korisnog znanja i dostignuća

“Islam muslimanima dozvoljava da od nemuslimana preuzimaju i koriste se korisnim znanostima kao što su: hemija, fizika, astronomija, industrija, poljoprivreda, da se koriste njihovim administrativnim iskustvima i slično, pod uvjetom da se takve znanosti ne mogu steći od pobožnih muslimana (…). Dozvoljeno se koristiti njihovim oružjem, i od njih nabavljati odjeću i slične proizvode, potrebne muslimanima, kojima se podjednako služe i muslimani i nevjernici. Međutim islam ne dozvoljava, nego zabranjuje, da se musliman koristi bilo čim njihovim što je vezano za vjeru i duhovne vrijednosti, kao što je recimo: njihovo tumačenje Kur’ana, ili sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zatim njihovu historiju o islamu, njegovom razvoju, političkim odrednicama, moralnim vrijednostima i slično.” (Ljubav prema dobru i mržnja prema zlu u islamu, 360., Medžmuul-fetava, 4/114.).

p. Izdržavanje siromašnih rođaka nemuslimana (roditelja …)

Kaže Allah, dželle šenuhu: “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone, Allah zaista voli one koji su pravični.” (El-Mumtehine, 8.). Ispravno tumačenje ovoga ajeta je: Nije zabranjeno činiti dobro i biti pravedan prema pripadnicima svih vjera, ako oni ne ratuju sa muslimanima i iz kuća ih njihovih ne izgone. Najbolji dokaz za to su riječi Esme: “Još za Poslanikovog života došla mi je majka, koja je bila višeboškinja, želeći da održava vezu sa mnom. Upitala sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Došla mi je majka koja još nije voljna da primi islam, hoću li održavati vezu sa njom?’ ‘Da’ – odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Buharija, 2620., Muslim, 1103.). Hattabi shvata iz ovoga hadisa da je izdržavanje majke-nevjernice obaveza kao i majke-vjernice i da je dijete, iako je musliman/ka, dužno izdržavati oca i majku, makar bili nevjernici (Fethul-bari, 5/234.).

Rekao je Ibnul-Kajjim: “Ovo je dokaz da se djeca moraju brinuti o roditeljima, čak i kad nisu iste vjere, jer Uzvišeni veli: ‘Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti! A ako te budu nagovarali da Meni drugog ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.’ (Prijevod značenja, Lukman, 14. – 15.). Kakvo je to dobročinstvo ostaviti roditelje u bijedi i siromaštvu, a sam se razmetati u obilju ovosvjetskih dobara. Allah, kori onoga ko kida rodbinske veze, i naređuje da se ispunjavaju obaveze prema njoj, makar ona i ne vjerovala. U tom smislu Uzvišeni kaže: ‘i Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte!’ (Prijevod značenja, En-Nisa, 1.). Pažnja prema rodbini i održavanje rodbinskih veza obaveza je čak i kada se radi o nevjernicima, jer njima njihova, a onome ko im dobro čini, njegova vjera. O tome da ni nevjerstvo ne oslobaća obaveze doborčinstva prema roditeljima i bližnjima govore riječi Uzvišenoga: ‘Allaha obažavajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama, i bližnjim, i komšijama daljnim, i drugovima i putnicima-namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, dosita, ne voli one koji se ohole i hvališu.’ (Prijevod značenja, En-Nisa, 36.). Svi koji su u ovom ajetu spomenuti, čak i ako su nevjernici, imaju svoje pravo. Zašto bi jedino rodbina bila izuzetak između onih prema kojima je preporučeno dobročinstvo.” (Ahkamu ehli-z-zimme, 2/792. – 793.).

Priredio:
Semir Imamović

Joomla "wookie mp3 player 1.0 plugin" by Sebastian Unterberg